Još malo pa nestalo

2018. godina po svemu sudeći bila je sjajna. Umjesto na prosvjedima ljudi su sad na ulicama radi kuhanog vina i kobasica. Jest da idiličnu sliku kvare oni koji jedva čekaju da se štandovi zatvore kako bi skupili plastične boce, ali bože moj, praznici su, treba se opustiti. Opustili smo se toliko jako da smo zaboravili na sve nepodopštine uglađenog Plenkovića i estetski korigirane ali nesputane predsjednice koja je, uz educirane mlade i one malo starije ali još uvijek željne pristojnog života a koji napuštaju svoje domove, naš najvažniji izvozni proizvod.
Nema većeg ponosa od predsjednice i repke i zato ne treba omalovažavati povijesni uspjeh reprezentacije koja nam je izmamila suze radosnice i napunila trg prvi put nakon „stojedinice“!
Ponosna sam jer se možemo organizirati oko “bitnih” stvari i biti kao jedan a gol je gol bez obzira na činjenicu da su nam pošteno zabili kad su shvatili da nama u biti ništa nije toliko važno kao uspjeh naših dečki i da nas na ulice masovno neće izvući nikakva nepravda jer osim sporta ne postoji stvar radi koji bi se udružili i bili kao jedan.
Nogomet je tako jedini razlog za masovan izlazak na ulice a ne neka tamo smrt dječaka od 10 godina radi zdravstvenog sustava koji nam se raspada ne samo radi nedostatka liječnika već i radi korupcije u postupcima nabave lijekova i u organizaciji uopće…
Nismo mi tamo neki bosanci pa da ćemo radi toga danima prosvjedovati, nismo ni kao oni u Beogradu koji jasno poručuju da s prosvjedima neće stati a na ulicama ih nije malo kao naših “žutih prsluka”. Ponosni smo jer umjesto državnika imamo poliglote manekene i nije važno što rade u korist naše štete sve dok su lijepi i reprezentativni. Zaista nema veze da nam proizvodnja sustavno pada, da smo na ljestvici najglupljih naroda sve dok nas vode obrazovani i pametni pojedinci. Tko je nama kriv što smo mi glupi i zato zaista nema ni veze što se premijer obračunava s populistima na ružan način. Važno je da takvom politikom rastu i jedni i drugi i da se ne nazire rješenje barem ne i kroz moguće dobre pojedince koji su se pojavili na “sceni” i koji zaista možda nešto i žele napraviti. Ipak svatko pametan zna da će ti dobri momci i cure, bez udruživanja samo ojačati poziciju državnorastvorne stranke. Ma nema veze, s optimizmom kročim u novi dan jer sam ovaj prethodni preživjela. Nije me pretukao protivnik Istanbulske konvencije, nije me pregazio netko važan niti su mi usta začepili oni kojima je praktičnije da budemo poslušno stado. Još uvijek živim (i strepim) u stanu kupljenom na kredit po jako skupoj cijeni a s Marićevim poreznim rasterećenjem i “porastom” plaće i standarda mogu bez problema kupiti jedan dnevni obrok.
Naše gospodarstvo ne zaslužuje povjerenje pa zato imamo skupe kredite a investitori nas zaobilaze a kako i ne bi kad imamo “pravnu sigurnost”.
I zaista je nebitno što nas je sve manje jer je njih sve više tako lijepih, učinkovitih, veselih i organiziranih kao da su nekakvi Borgovi i vide što se događa s nama običnim ljudima koji pored zdravih očiju ne vide rezultate rada ove vlade.
Nebitno, važno je da smo naučili da se ne treba zalagati za bilo kog drugog osim sebe-jer na kraju svi zahebu. Tako su nas barem učili svi „treći putovi“ i prazna sabornica i isprazne priče. Solidarnost i borba za zajedničke interese super je stvar dok primjerice puštamo lampione ili vrtimo brojeve telefona za pomoć djeci koja ne mogu dobiti lijek Spinrazu jer para nema, moraju se potrošiti na grijana sjedala uhljeba. Da bi svi skupa prosvjedovali za smjenu ministra i vlade ne daj bože… Zato sve će biti dobro i nema mjesta panici jer nas Bog voli i neće dopustiti da nam se išta dogodi pa niti da nas preuzmu imigranti jer smo svoje potjerali u Irsku. Mi smo nekome „amerika“ i tako se moramo držati, kao najpametniji jer imamo „najljepše more“ a oni koji govore istinu su naporni i kvare doživljaj. Ljepše je živjeti u svijetu bajki i plaćenih reklama jer kako drugačije zaboraviti činjenicu da kupujemo krame od aviona kako bi ih mogla servisirati firma dužnosnika. Naša država je privatna firma a mi radimo za minimalac.
Možda je vrijeme da se i ja pomirim s činjenicom da su cca 220.000 članova najjače nam stranke samo pametni ljudi koji zbijaju redove da ime netko ne izbije profit. Možda da se pomirim s tim da je nekad najjača oporbena stranka konačno pokazala svoje pravo stanje, jer uz nesposobnog predsjednika, vođu koji je prethodno sve zakuhao, oporbu je najlakše slomiti na način da im daš ili ostaviš radna mjesta jer su kvalitetni. Ideologija i stranačka pripadnost nebitna je kad je plaća dobra i na kraju “pušeš u isti rog”.
I stvarno mi je čudno kako ne shvaćate kako su primjerice “pristojni i susretljivi” lokalni političari dio strašne stranke koja nas, nepristojno je reći, svojim političkim potezima „hebe u zdrav mozak“ i koja će tu ostati vječno sve dok ima bandita i preletača i naše gluposti.
I zaista nema veze da nam ljudi umiru na ulicama i da smo pali na 26. mjesto (od 35) Europskog zdravstvenog indeksa kojim se ocjenjuju učinkovitost, kvaliteta i dostupnost zdravstvenih sustava. Nije problem što imamo najslabiji rast gospodarstva u Europi kad možemo sve uvoziti i jesti smeće kraj prazne Slavonije. Nebitno je što nam je obrazovni sustav najlošiji u Europi sve dok stvaramo podobne glasače, što u poljoprivredi proizvodima manje nego kad smo bili u ratu i što nam je pravosudni sustav nakaradan. (Bolje ti je ubiti ili tuči nego “zviždati”).
Nikako da se dogovorimo što nam je zaista važno i radi čega da udružimo snage kad je jednom “ćaća bija partizan a drugom ustaša”. Jesu li oni loši momci ili smo svi skupa loši ljudi ostaje da vidimo. O tome će nam najbolje posvjedočiti vaša djeca kad iz inozemstva, uvaženi i dobro plaćeni za svoj rad dođu kući na praznike.

U svakom slučaju „još Hrvatska ni propala“ i svaki put kad mislimo kako nas je zadesila najgora vlada iznenadimo se jer uvijek može bolje, pardon gore. Vrijeme je jako relativan pojam kad uzmeš u obzir ’41, ‘ 91. i termin „bolja budućnost“ a do novogodišnjih odluka ostalo je manje od 24 sata.
Zdravi bili!