Živi Zid, treća opcija u utrci za saborsku fotelju i osobnu korist

Iako sam od početka imao rezervno mišljenje o Živom Zidu, u jednu ruku hvaleći mladu ideju, u drugu ruku imao sam sumnju na uspjeh. Razmišljao sam, kazati javnosti kako stvari stoje ili ne, ali nakon mnogih mailova i statusa pročitanih, mislim da je itekako opravdano sve spomenuti.

Ovih dana čitam zanimljive komentare, ali i pregledavam mailove koji nam stižu. Osvrćući se na to, pitam se zaista koji je cilj Živog Zida.

Komentari na Facebooku puni su nezadovoljstva, navode kako se Ivan Sinčić svako malo javlja u medijima, citiram: “doslovce svugdje iskače”. Imaju dobar marketing kazali bi neki, ali u pozadini su ipak problemi. Kako navode naši Facebook prijatelji, Ivan se ne javlja više nikome, oni kojima je obećavao pomoć ostavljeni su na cjedilu. Ne odgovara na mailove, a na telefon se tu i tamo javlja Vladimira Palfi. Mislim da se članovi sa pravom pitaju tko je predsjednik Živog Zida. Šteta za mladost koja je možda imala ideju, a sada kada je okušala “okus moći” postaje političar protiv kojeg se hrvatski narod bori.

Volio bi da ekipa javno objavi statistiku o deložacijama koje su pokušali spriječiti. Pitam se, upravo kao naši čitatelji: koliko je, ima li uopće ijedna deložacija na kojoj su bili a da je završila pravomoćno u korist ovršenih? Nažalost, mislim da nema, da su ostali samo troškovi. To su troškovi s kojima se sada ljudi bore, a gospodin Sinčić ih zaobilazi.
Javnost zahtjeva, a ja im se pridružujem da Živi Zid javno objavi podatke koliko su ponovljene deložacije koštale dodatnih troškova. Ljudi se kažu javljaju jer im je Živi Zid obećao podmiriti dodatne troškove odmah po ulasku u Sabor. Naravno, ljudi su i danas, 3 mjeseca poslije ostali zakinuti sve pomoći, telefoni utišani, Živi Zid se ne javlja.

Zašto to radite? Ako ste čisti, stanite pred ljude, objavite podatke i popričajte sa ljudima zbog kojih ste danas tu di jeste.