Zadarski slučaj nije jedini, gdje je zapelo?

“Počinitelje nekad puste jer se žrtva nije dosta opirala. Kazne za silovatelje su u pravilu blage. Pamtim samo jedan slučaj silovatelja kažnjenog sa sedam godina zatvora, a bila je riječ o višestrukom počinitelju i osobito teškom djelu. Ističe to doc. dr. Ivana Radačić s Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”, koja je prije nekoliko godina provela istraživanje zakonskih rješenja za seksualne delikte. Naša sugovornica analizirala je sudske spise o silovanjima s četiri najveća županijska suda – u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku, od 2008. do sredine 2012. godine.

Iako silovatelji mogu dobiti kaznu od jedne do deset godina zatvora, uglavnom nema veće kazne od četiri godine, čak i za višestruko silovanje. Naš pravni sustav poznaje i “spolni odnos bez pristanka”, kad žrtva na njega nije pristala, ali ni počinitelj nije upotrijebio silu (kao kod silovanja) i kazne su puno blaže – od šest mjeseci do pet godina zatvora. Spolni odnos bez pristanka može biti i, primjerice, spolni odnos dok je žrtva u nesvijesti. Naša sugovornica kaže kako u sudskim odlukama vladaju nerazumijevanje žrtava, predrasude i stereotipi. Također, sudskom praksom, pokazalo je njeno istraživanje, dominiraju rodni stereotipi i mitovi o silovanju. Jedan od mitova je onaj o “pravoj žrtvi”. To je žrtva koju nije moguće okriviti za silovanje zato što je odgovorna pa izbjegava mjesta i situacije na kojima se silovanje može dogoditi; ona je pristojna, čedna, ne “izaziva” muškarce, zapravo čini sve da se ne dovede u situaciju u kojoj bi je mogli silovati. Ako je ipak siluju, to će odmah prijaviti i bit će vidno emotivno potresena. U stvarnosti se većina žrtava ipak ne ponaša u skladu s tim mitom, kaže znanstvenica, što automatski umanjuje, čak u potpunosti briše, krivnju silovatelja.

Više na linku